HR/Prabhupada 0291 - Ne želim biti podređen, ne želim se pokoravati - to je tvoja bolest

From Vanipedia
Jump to: navigation, search
Go-previous.png Prethodna stranica - Video 0290
Sljedeća stranica - Video 0292 Go-next.png

Ne želim biti podređen, ne želim se pokoravati - to je tvoja bolest
- Prabhupāda 0291


Lecture -- Seattle, September 30, 1968

Prabhupāda: Da?

Mladić: Možeš li ponovo objasniti podređenost?

Tamāla Kṛṣṇa: Ponovo objasniti podređenost.

Prabhupāda: Podređenost, to je jednostavno. Ti si podređen. Ne razumiješ što je podređenost? Je li to jako teško? Zar nisi nekome podređen?

Mladić: Pa, da, pretpostavljam da bi se moglo tako reći.

Prabhupāda: Da. Moraš. Svi. Svi moraju biti podređeni, u podređenosti..

Mladić: No, u duhovnom smislu, ne osjećam se podređen nekome...

Prabhupāda: Najprije moraš razumijeti što je duhovni život, onda... U duhovnom smislu si također podređen jer je tvoja priroda podređenost. Duhovno, što misliš pod duhovnim i materijalnim?

Mladić: Pa, moje je tijelo na jednom mjestu i vremenu i sve ove (nerazgovjetno) Ako imam posao onda sam podređen svom šefu, ali moje stvarno, moje cijelo biće, moje unutarnje biće ne... Ja ne mislim da sam podređen svom šefu. Mislim da smo više-manje jednaki. U jednom privremenom smislu...

Prabhupāda: Da. Ta je svjesnost jako dobra, da osjećaš nezadovoljstvo ako si podređen svom šefu. Zar ne?

Mladić: Ne, to nije točno.

Prabhupāda: Onda? Mladić: Ja ne...

Prabhupāda: Bilo tko.

Mladić: Ja ne mislim da... Govoreći o ovom incidentu, nije nužno istina da bih ja osjećao ljubomoru prema tom čovjeku koje mi je nadređen. Nego nekako osjećam da smo kao živa bića svi više-manje jednaki. Mislim, znaš, to je neka filozofija koju imam. Ne osjećam da se moram klanjati ikome niti mislim da se itko mora klanjati meni.

Prabhupāda: Zašto? Zašto? Zašto se ne klanjati? Zašto?

Mladić: Zato što ne osjećam da mu nešto dugujem ili da on nešto duguje meni.

Prabhupāda: To i jest bolest. Primorani smo da se klanjamo, a razmišljamo "Ne volim se klanjati". To je bolest.

Mladić: On me nije primorao da se poklonim.

Prabhupāda: Da.

Mladić: On me ne primorava na ništa. Ja sam tamo i on je tamo.

Prabhupāda: Ne. Samo pokušaj razumjeti. To je vrlo lijepo pitanje. Kažeš: "Ne želim se klanjati". Zar ne?

Mladić: Da, to je u suštini točno.

Prabhupāda: Da. Zašto? Mladić: Zato što ne osjećam da sam manje vrijedan...

Prabhupāda: To i jest bolest. Dijagnosticirao si vlastitu bolest. To je bolest materijalizma. Svi razmišljaju: "Ja želim biti gospodar. Ne želim ja biti onaj koji se klanja." Svi tako razmišljaju, ne samo ti. Samo pokušaj, daj da završim. To je bolest, materijalna bolest. Najprije pokušaj to shvatiti. To nije tvoja bolest ili moja bolest. Svatko boluje od toga, "Zašto bih se ikome klanjao?" Zašto bih bio podređen? Ali priroda me prisiljava da budem podređen. A tko se želi sresti sa smrću? Zašto ljudi umiru? Možeš li odgovoriti?

Mladić: Zašto ljudi umiru?

Prabhupāda: Da. Nitko ne želi umrijeti.

Mladić: Mislio sam da je to biološki...

Prabhupāda: Pokušaj shvatiti. Tko je tu... To znači biološka sila. Podređen si biologiji. Pa stoga zašto kažeš na si neovisan?

Mladić: Pa, osjećam da sam...

Prabhupāda: Osjećaš pogrešno. To je moja poanta. To je tvoja bolest..

Mladić: Osjećam se usamljeno?

Prabhupāda: Da, pogrešno.

Mladić: Pogrešno?

Prabhupāda: Da, ti si podređen. Moraš se klanjati. Kada smrt dođe, ne možeš reći: "Oh, ja tebe ne slušam". Stoga si podređen.

Mladić: Podređen sam Bogu, da.

Prabhupāda: No, no, nemoj... Zaboravi Boga. Trenutno razgovaramo samo o zdravom razumu.

Mladić: Kṛṣṇa... Ja ne...

Prabhupāda: Ne. Nemoj govoriti o Kṛṣṇi. To je daleko. Samo pokušaj razumjeti da - ako ne želiš umrijeti, zašto si onda prisiljen umrijeti?

Mladić: Zašto sam prisiljen umrijeti?

Prabhupāda: Da. Zato što si podređen.

Mladić: O, da.

Prabhupāda: Da. Onda možeš razumjeti svoj položaj, da si podređen. Ne možeš izjaviti - "Ja sam slobodan. Nisam podređen". Ako kažeš "Ne želim biti podređen, ne želim se klanjati" - to je tvoja bolest.

Mladić: Što želiš da... Što...

Prabhupāda: Ne, prije svega pokušaj razumjeti svoju bolest. Onda ćemo propisati lijek.

Mladić: Osjećam pogrešno, u redu, no kome ili čemu... Kome se ustvari trebam klanjati, mislim...

Prabhupāda: Klanjaš se svima. Klanjaš se smrti, klanjaš se bolesti, klanjaš se starosti. Klanjaš se pred mnogim stvarima. Prisiljen si. A još uvijek misliš "Neću se klanjati, ne sviđa mi se to". Budući da govoriš "Ne sviđa mi se", bivaš prisiljen. Moraš se klanjati. Zašto zaboravljaš svoj položaj? To je naša bolest. Stoga je proces "Ja sam prisiljen klanjati se". Sada moramo otkriti "Gdje ću ja biti sretan čak i dok se klanjam?" To je Kṛṣṇa. Tvoj klanjanje neće biti zaustavljeno, jer ionako se moraš klanjati. Ali ako se pokloniš pred Kṛṣṇom i predstavnikom Kṛṣṇe, postaješ sretan. Isprobaj. Moraš se klanjati. Ako se ne pokoniš pred Kṛṣṇom i Kṛṣṇinim predstavnikom, bit ćeš prisiljen pokloniti se pred nekim drugim, mayom. To je tvoj položaj. Nikad ne možeš biti slobodan. Ali osjećaš... Baš kao što se dijete dvadeset četiri sata pokorava svojim roditeljima. Ono je sretno. Sretno je. Majka kaže: "Drago moje dijete, molim te dođe, sjedni ovdje". "Da". Sretno je. To je priroda. Jednostavno moraš tražiti gdje se trebaš klanjati, to je sve. A to je Kṛṣṇa. Ne možeš se prestati klanjati, no moraš vidjeti gdje se trebaš klanjati. To je sve. Ako umjetno misliš "Ja se neću klanjati nikome. Ja sam neovisan", onda patiš. Jednostavno trebaš naći pravo mjesto gdje se trebaš klanjati. To je sve. U redu. Mantraj.