SR/Prabhupada 1070 - Vršenje službe je večna religija živog bića: Difference between revisions

(Created page with "<!-- BEGIN CATEGORY LIST --> Category:1080 Serbian Pages with Videos Category:Prabhupada 1070 - in all Languages Category:SR-Quotes - 1966 Category:SR-Quotes - L...")
 
(Vanibot #0019: LinkReviser - Revised links and redirected them to the de facto address when redirect exists)
 
Line 10: Line 10:
[[Category:Serbian Language]]
[[Category:Serbian Language]]
<!-- END CATEGORY LIST -->
<!-- END CATEGORY LIST -->
<!-- BEGIN NAVIGATION BAR -- DO NOT EDIT OR REMOVE -->
{{1080 videos navigation - All Languages|Serbian|SR/Prabhupada 1069 - Religija podrazumeva ideju vere. Vera može da se promeni - Sanatāna-dharma ne može|1069|SR/Prabhupada 1071 - Ako se družimo sa Gospodom, sarađujemo sa Njim, onda smo i mi srećni|1071}}
<!-- END NAVIGATION BAR -->
<!-- BEGIN ORIGINAL VANIQUOTES PAGE LINK-->
<!-- BEGIN ORIGINAL VANIQUOTES PAGE LINK-->
<div class="center">
<div class="center">
Line 22: Line 25:


<!-- BEGIN AUDIO LINK -->
<!-- BEGIN AUDIO LINK -->
<mp3player>File:660220BG-NEW_YORK_clip14.mp3</mp3player>
<mp3player>https://s3.amazonaws.com/vanipedia/clip/660220BG-NEW_YORK_clip14.mp3</mp3player>
<!-- END AUDIO LINK -->
<!-- END AUDIO LINK -->


Line 30: Line 33:


<!-- BEGIN TRANSLATED TEXT -->
<!-- BEGIN TRANSLATED TEXT -->
En fonction du concept du sanātana-dharma que nous venons de présenter, nous pouvons tenter de comprendre le concept de religion à partir du sens de la racine sanskrite du mot dharma. Cette racine désigne ce qui accompagne constamment un objet particulier. Comme nous l'avons déjà indiqué, lorsque l'on parle du feu, on peut conclure en même temps que la chaleur et la lumière accompagnent le feu. Sans la chaleur et la lumière, le mot feu n'a pas de signification. De même, il faut découvrir la propriété essentielle qui est inhérente à l'être vivant. Cette propriété inhérente à l'être vivant est sa qualité éternelle et cette qualité éternelle est sa religion éternelle. Quand Sanātana Gosvāmī interrogea Śrī Caitanya Mahāprabhu au sujet du svarūpa — nous avons déjà abordé la question du svarūpa de chaque être vivant — le svarūpa est la constitution réelle de l'être vivant — le Seigneur a répondu que la situation constitutive de l'être vivant est de servir Dieu, la Personne suprême. Mais, si nous analysons cette partie de l'affirmation du Seigneur Caitanya, nous voyons bien que chaque être vivant est constamment engagé dans une activité consistant à servir un autre être vivant. Un être vivant sert un autre être vivant dont les capacités sont différentes et, ce faisant, l'être vivant retire du plaisir de sa vie. Un animal inférieur sert un être humain, un serviteur sert son maître, A sert son maître B, B sert son maître C et C sert son maître D, etc. Selon les circonstances, nous voyons qu'un ami sert son ami, que la mère sert son fils, que la femme sert son mari ou que le mari sert sa femme. Si nous poursuivons les recherches à ce sujet, nous découvrirons qu'il n'y a aucune exception dans la société des êtres vivants où nous ne trouvions une activité de service. L'homme politique présente son programme au public et convainc les électeurs de sa capacité à les servir. L'électeur, lui aussi, accorde son précieux vote à l'homme politique en attendant de lui qu'il serve la société. Le commerçant sert le client et l'artisan sert celui qui possède les moyens de production. Le propriétaire des moyens de production sert sa famille et la famille sert le chef de famille, si bien que, de toute éternité, l'être vivant a la capacité de rendre un service. Ainsi, on voit qu'aucun être vivant ne peut se dispenser d'être impliqué dans une action consistant à rendre un service à un autre être vivant, et c'est pourquoi l'on peut conclure que le service est inhérent à l'être vivant. Ainsi, on peut conclure sans risque d'erreur que le fait de rendre service à un être vivant est la religion éternelle de l'être vivant. Lorsque quelqu'un déclare appartenir à une foi particulière, par référence à un temps particulier et aux circonstances de sa naissance, et, donc, se proclame hindou, musulman, chrétien, bouddhiste ou appartenant à une quelconque autre confession particulière, de telles définitions sectaires ne sont pas le sanātana-dharma. Un Hindou peut changer de confession et devenir musulman, ou un Musulman peut changer de foi et devenir hindou ou chrétien, etc., mais, quoi qu'il en soit, de tels changements d'appartenance religieuse ne permettent pas à une personne de changer son engagement éternel, qui consiste à rendre un service à autrui. Un Hindou, ou un Musulman, ou un Chrétien, en toutes circonstances, est le serviteur de quelqu'un et, donc, confesser une foi particulière ne peut être considéré comme le sanātana-dharma, mais la propriété toujours inhérente à l'être vivant et le fait qu'il rend un service, et c'est le sanātana-dharma. Ainsi, en fait, nous sommes liés au Seigneur suprême par une relation de service. Le Seigneur suprême est le bénéficiaire suprême et nous, les êtres vivants, nous sommes éternellement ses serviteurs suprêmes. Nous avons été créé pour son plaisir, et si nous participons, si nous contribuons à ce plaisir éternel de Dieu, la Personne suprême, cela fait notre bonheur; Rien d'autre ne peut nous rendre heureux. Indépendamment, comme nous l'avons déjà expliqué, indépendamment, n'importe quelle partie du corps, la main, les pieds, les doigts, n'importe quelle autre partie du corps ne peut être heureuse indépendamment de sa coopération avec l'estomac. De même, l'être vivant ne peut jamais être heureux sans rendre un service d'amour transcendantal au Seigneur suprême. Ainsi, dans la Bhagavad-gītā, le culte des différents devas n'est pas approuvé, car... Le Seigneur dit au chapitre 7, verset 20, de la Bhagavad-gītā ([[Vanisource:BG 7.20|BG 7.20]]): kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ prapadyante 'nya-devatāḥ. Kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ. Ceux qui sont gouvernés par le désir rendent un culte aux seuls devas et non au Seigneur suprême, Kṛṣṇa.
Imajući u vidu predhodni koncept sanātana-dharme, možemo da pokušamo da razumemo koncept religije iz značenja sanskitskog korena reči dharma. To je ono što je u stalnom kontaktu sa određenim objektom. Kao što je već pomenuto, kada govorimo o vatri u isto vreme se podrazumeva da su uz vatru vrelina i svetlo. Bez vreline i bez svetla nema značenja reči "vatra". Na isti način, moramo da pronađemo bitni deo živog bića koji je uvek sa njim. Taj deo koji je uvek sa živim bićem je njegov večni kvalitet, a večni deo kvaliteta živog bića je njegova religija. Kada je Sanātana Gosvāmī upitao Gospoda Śrī Caitanyu Mahāprabhua o svarūpi— već smo pričali o svarūpi svakog živog bića— svarūpa ili prava struktura živog bića, Gospod je odgovorio da je strukturni pojožaj živog bića da vrši službu Vrhovnoj Božanskoj Ličnosti. Ali, ako analiziramo ovaj deo izjave Gospodina Caitanye, lako možemo videti da je svako živo biće konstantno zaokupljeno služenjem nekog drugog živog bića. Živo biće služi drugo živo biće po različitim mogućnostima, i tako živo biće uživa u životu. Niže životinje služe ljudska bića, sluga služi svog gospodara, sluga A služi gospodara B, gospodar B služi gospodara C, gospodar C služi gospodara D i tako dalje. Kako stvari stoje, možemo videti da jedan prijatelj služi drugog, da majka služi sina ili da supruga služi svog muža ili muž služi svoju ženu. Ako bismo nastavili da istražujemo na ovaj način, videli bismo da ne postoji izuzetak u društvu živih bića po kojem mi ne nalazimo aktivnost služenja. Političar predstavlja svoj program javnosti i ubeđuje glasače u svoje mogućnosti služenja. Birači daju političaru svoj validan glas očekujući da će političar služiti društvu. Vlasnik radnje služi svoje mušterije, a zanatlija služi kapitalistu. Kapitalista služi svoju porodicu, a porodica služi glavešinu u sladu sa večnim mogućnostima većnog bića. Na ovaj način nožemo videti da ni jedno živo biće nije izuzeto iz prakse služenja nekog drugog živog bića, te na osnovu toga možemo zaključiti da je služenje ono što neprestano prati živo biće i zato slobodno možemo zaključiti da je vršenje službe živog bića večna religija živog bića. Ako se osoba izjasni da pripada određenom tipu vere u skladu sa vremenom i okolnostima rođenja, i zato tvrdi da je Hindus, Musliman, Hrišćanin, Budist ili pripadnik bilo koje druge sekte i podsekte, takvo imenovanje nije sanātana-dharma. Hindus može promeniti veru i postati Musliman ili Musliman može promeniti veru i postati Hindus ili Hrišćanin itd., ali u svim uslovima takva promena religiozne vere ne dozvoljava osobi da promeni svoje večno angažovanje služenja drugih. Hindus ili Musliman ili Hrišćanin, u svakom slučaju je nečiji sluga, i zato se ispovedanje određene vere ne smatra sanātana-dharmom, ali, ono što konstantno prati živo biće, to jest služenje, jeste sanātana-dharma. Prema tome, faktički, mi smo odnosom služenja povezani sa Vrhovnim Gospodinom. Vrhovni Gospodin je vrhovni uživalac, a mi, živa bića, smo večno Njegove vrhovne sluge. Mi smo stvoreni za Njegovo uživanje, i ako učestvujemo u tom večnom uživanju sa Vrhovnom Božanskom Osobom, to nas čini srećnim i ništa drugo. Nezavisno, kao što smo već objasnili, da nezavisno, ni jedan deo tela, šaka, stopalo, prsti ili bilo koji drugi deo tela nezavisno, ne može da bude srećan bez saradnje sa stomakom, slično, živo biće nikada ne može biti srećno bez transcedestalnog služenja u ljubavi Vrhovnog Gospodina. U Bhagavad-gīti, na obožavanje različitih polubogova se ne gleda blagonaklono, to je tako zato... Rečeno je u Bhagavad-gīti, u sedmom poglavlju, dvadesetom stihu, Gospodin kaže, ([[Vanisource:BG 7.20 (1972)|BG 7.20]]) kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ prapadyante 'nya-devatāḥ. Kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ. Oni kojima upravlja požuda, samo oni obožavaju polubogove umesto Vrhovnog Gospodina Krišnu.
 
==============
 
Imajući u vidu predhodni koncept sanātana-dharme, možemo da pokušamo da razumemo koncept religije iz značenja sanskitskog korena reči dharma. To je ono što je u stalnom kontaktu sa određenim objektom. Kao što je već pomenuto, kada govorimo o vatri u isto vreme se podrazumeva da su uz vatru vrelina i svetlo. Bez vreline i bez svetla nema značenja reči "vatra". Na isti način, moramo da pronađemo bitni deo živog bića koji je uvek sa njim. Taj deo koji je uvek sa živim bićem je njegov večni kvalitet, a večni deo kvaliteta živog bića je njegova religija. Kada je Sanātana Gosvāmī upitao Gospoda Śrī Caitanyu Mahāprabhua o svarūpi— već smo pričali o svarūpi svakog živog bića— svarūpa ili prava struktura živog bića, Gospod je odgovorio da je strukturni pojožaj živog bića da vrši službu Vrhovnoj Božanskoj Ličnosti. Ali, ako analiziramo ovaj deo izjave Gospodina Caitanye, lako možemo videti da je svako živo biće konstantno zaokupljeno služenjem nekog drugog živog bića. Živo biće služi drugo živo biće po različitim mogućnostima, i tako živo biće uživa u životu. Niže životinje služe ljudska bića, sluga služi svog gospodara, sluga A služi gospodara B, gospodar B služi gospodara C, gospodar C služi gospodara D i tako dalje. Kako stvari stoje, možemo videti da jedan prijatelj služi drugog, da majka služi sina ili da supruga služi svog muža ili muž služi svoju ženu. Ako bismo nastavili da istražujemo na ovaj način, videli bismo da ne postoji izuzetak u društvu živih bića po kojem mi ne nalazimo aktivnost služenja. Političar predstavlja svoj program javnosti i ubeđuje glasače u svoje mogućnosti služenja. Birači daju političaru svoj validan glas očekujući da će političar služiti društvu. Vlasnik radnje služi svoje mušterije, a zanatlija služi kapitalistu. Kapitalista služi svoju porodicu, a porodica služi glavešinu u sladu sa večnim mogućnostima većnog bića. Na ovaj način nožemo videti da ni jedno živo biće nije izuzeto iz prakse služenja nekog drugog živog bića, te na osnovu toga možemo zaključiti da je služenje ono što neprestano prati živo biće i zato slobodno možemo zaključiti da je vršenje službe živog bića večna religija živog bića. Ako se osoba izjasni da pripada određenom tipu vere u skladu sa vremenom i okolnostima rođenja, i zato tvrdi da je Hindus, Musliman, Hrišćanin, Budist ili pripadnik bilo koje druge sekte i podsekte, takvo imenovanje nije sanātana-dharma. Hindus može promeniti veru i postati Musliman ili Musliman može promeniti veru i postati Hindus ili Hrišćanin itd., ali u svim uslovima takva promena religiozne vere ne dozvoljava osobi da promeni svoje večno angažovanje služenja drugih. Hindus ili Musliman ili Hrišćanin, u svakom slučaju je nečiji sluga, i zato se ispovedanje određene vere ne smatra sanātana-dharmom, ali, ono što konstantno prati živo biće, to jest služenje, jeste sanātana-dharma. Prema tome, faktički, mi smo odnosom služenja povezani sa Vrhovnim Gospodinom. Vrhovni Gospodin je vrhovni uživalac, a mi, živa bića, smo večno Njegove vrhovne sluge. Mi smo stvoreni za Njegovo uživanje, i ako učestvujemo u tom večnom uživanju sa Vrhovnom Božanskom Osobom, to nas čini srećnim i ništa drugo. Nezavisno, kao što smo već objasnili, da nezavisno, ni jedan deo tela, šaka, stopalo, prsti ili bilo koji drugi deo tela nezavisno, ne može da bude srećan bez saradnje sa stomakom, slično, živo biće nikada ne može biti srećno bez transcedestalnog služenja u ljubavi Vrhovnog Gospodina. U Bhagavad-gīti, na obožavanje različitih polubogova se ne gleda blagonaklono, to je tako zato... Rečeno je u Bhagavad-gīti, u sedmom poglavlju, dvadesetom stihu, Gospodin kaže, ([[Vanisource:BG 7.20|BG 7.20]]) kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ prapadyante 'nya-devatāḥ. Kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ. Oni kojima upravlja požuda, samo oni obožavaju polubogove umesto Vrhovnog Gospodina Krišnu.
<!-- END TRANSLATED TEXT -->
<!-- END TRANSLATED TEXT -->

Latest revision as of 15:18, 13 June 2018



660219-20 - Lecture BG Introduction - New York

Imajući u vidu predhodni koncept sanātana-dharme, možemo da pokušamo da razumemo koncept religije iz značenja sanskitskog korena reči dharma. To je ono što je u stalnom kontaktu sa određenim objektom. Kao što je već pomenuto, kada govorimo o vatri u isto vreme se podrazumeva da su uz vatru vrelina i svetlo. Bez vreline i bez svetla nema značenja reči "vatra". Na isti način, moramo da pronađemo bitni deo živog bića koji je uvek sa njim. Taj deo koji je uvek sa živim bićem je njegov večni kvalitet, a večni deo kvaliteta živog bića je njegova religija. Kada je Sanātana Gosvāmī upitao Gospoda Śrī Caitanyu Mahāprabhua o svarūpi— već smo pričali o svarūpi svakog živog bića— svarūpa ili prava struktura živog bića, Gospod je odgovorio da je strukturni pojožaj živog bića da vrši službu Vrhovnoj Božanskoj Ličnosti. Ali, ako analiziramo ovaj deo izjave Gospodina Caitanye, lako možemo videti da je svako živo biće konstantno zaokupljeno služenjem nekog drugog živog bića. Živo biće služi drugo živo biće po različitim mogućnostima, i tako živo biće uživa u životu. Niže životinje služe ljudska bića, sluga služi svog gospodara, sluga A služi gospodara B, gospodar B služi gospodara C, gospodar C služi gospodara D i tako dalje. Kako stvari stoje, možemo videti da jedan prijatelj služi drugog, da majka služi sina ili da supruga služi svog muža ili muž služi svoju ženu. Ako bismo nastavili da istražujemo na ovaj način, videli bismo da ne postoji izuzetak u društvu živih bića po kojem mi ne nalazimo aktivnost služenja. Političar predstavlja svoj program javnosti i ubeđuje glasače u svoje mogućnosti služenja. Birači daju političaru svoj validan glas očekujući da će političar služiti društvu. Vlasnik radnje služi svoje mušterije, a zanatlija služi kapitalistu. Kapitalista služi svoju porodicu, a porodica služi glavešinu u sladu sa večnim mogućnostima većnog bića. Na ovaj način nožemo videti da ni jedno živo biće nije izuzeto iz prakse služenja nekog drugog živog bića, te na osnovu toga možemo zaključiti da je služenje ono što neprestano prati živo biće i zato slobodno možemo zaključiti da je vršenje službe živog bića večna religija živog bića. Ako se osoba izjasni da pripada određenom tipu vere u skladu sa vremenom i okolnostima rođenja, i zato tvrdi da je Hindus, Musliman, Hrišćanin, Budist ili pripadnik bilo koje druge sekte i podsekte, takvo imenovanje nije sanātana-dharma. Hindus može promeniti veru i postati Musliman ili Musliman može promeniti veru i postati Hindus ili Hrišćanin itd., ali u svim uslovima takva promena religiozne vere ne dozvoljava osobi da promeni svoje večno angažovanje služenja drugih. Hindus ili Musliman ili Hrišćanin, u svakom slučaju je nečiji sluga, i zato se ispovedanje određene vere ne smatra sanātana-dharmom, ali, ono što konstantno prati živo biće, to jest služenje, jeste sanātana-dharma. Prema tome, faktički, mi smo odnosom služenja povezani sa Vrhovnim Gospodinom. Vrhovni Gospodin je vrhovni uživalac, a mi, živa bića, smo večno Njegove vrhovne sluge. Mi smo stvoreni za Njegovo uživanje, i ako učestvujemo u tom večnom uživanju sa Vrhovnom Božanskom Osobom, to nas čini srećnim i ništa drugo. Nezavisno, kao što smo već objasnili, da nezavisno, ni jedan deo tela, šaka, stopalo, prsti ili bilo koji drugi deo tela nezavisno, ne može da bude srećan bez saradnje sa stomakom, slično, živo biće nikada ne može biti srećno bez transcedestalnog služenja u ljubavi Vrhovnog Gospodina. U Bhagavad-gīti, na obožavanje različitih polubogova se ne gleda blagonaklono, to je tako zato... Rečeno je u Bhagavad-gīti, u sedmom poglavlju, dvadesetom stihu, Gospodin kaže, (BG 7.20) kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ prapadyante 'nya-devatāḥ. Kāmais tais tair hṛta-jñānāḥ. Oni kojima upravlja požuda, samo oni obožavaju polubogove umesto Vrhovnog Gospodina Krišnu.