SR/Prabhupada 0251 - Gopije su večne pratilje Krišne



Lecture on BG 2.6 -- London, August 6, 1973

Dakle, osnovno uputstvo Bhagavad-gītā-e se svodi na ovo: Ne treba raditi za sebe, već jednostvano treba raditi za Kṛṣṇu. Dakle treba se čak i boriti za Kṛṣṇu ili raditi nešto odvratno za Kṛṣṇu... Pout gopīja. Gopīje su bile opčinjene Kṛṣṇom. Kṛṣṇa je bio mladi dečak, veoma lep, a gopīje su bile devojčice. To je površno... Zapravo, gopīje su večne pratilje Kṛṣṇe. Ānanda-cinmaya-rasa-pratibhāvitābhiḥ (Bs. 5.37). One su ekspanzija Kṛṣṇe, Kṛṣṇina ekspanzija moći zadovoljstva. One su tu za Kṛṣṇino zadovoljstvo. One nisu obične žene. Ali površno, čisto da bi nas naučile kako da volimo Kṛṣṇu čak po cenu da... Dakle, gopīje su bile privučene Kṛṣṇom u ponoć... Kṛṣṇa je svirao flautu i one su bile privučene i otišle su od kuće. Neke od njih su bile zaključane. One su čak napustile svoje živote. Toliko su bile privučene. Takvo ponašanje za mlade devojke... Prema vedskoj civilizaciji, one ne smeju da izlaze iz kuće bez zaštite oca, muža ili brata. Ne, ne smeju. Posebno u ponoć. Dakle, to je bilo protiv vedskih principa. To je poput prostitucije. Ali, pošto su to uradile za Kṛṣṇu, Gospodin Caitanya Mahāprabhu preporučuje, ramyā kācid upāsanā vraja-vadhubhiḥ kalpitā: "Ne postoji bolji način obožavanja od onog koji su vršile vraja gopīje." Vraja-vadhu. Najogavnije. Ne postoji ogavnija stvar, prema vedskoj kulturi, nego kada mlada devojka napusti zaštitu muža, oca i ode da se sastane sa nekim mladićem. Pa ipak, pošto je u pitanju bio Kṛṣṇa, to je prihvaćeno kao najviši vid obožavanja. To je svesnost Kṛṣṇe. Moramo da naučimo kako da radimo (delujemo) samo za Kṛṣṇu, kako da volimo samo Kṛṣṇu. Onda je naš život uspešan. A ljudski život... Zato što smo i mi došli sa Vaikuṇṭhe pre miliona, miliona godina. Anādi karama-phale. Anādi znači pre stvaranja. Mi živa bića, mi smo večni. Čak i materijalna kreacija biva uništena nakon milona, triliona godina, ali živa bića ne bivaju uništena. Na hanyate hanyamāne śarīre (BG 2.20). Ona ostaju. Kada čitava ova kosmička manifestacija bude uništena, živa bića će ostati u telu Viṣṇa. A kada se stvori nova matrijalna kreacija, ona će ponovo izaći da ispune svoje želje. Prava želja je vratiti se kući, nazad Bogu.

Data nam je ta šansa. Ako se ta šansa prokocka, ovaj život, ljudski oblik života je veoma, veoma rizičan. Ponovo ćemo morati da prihvatimo cilkus rođenja i smrti. I ne samo to. Ako ne ispunimo misiju života, ponovo će doći do uništenja čitave materijalne kreacije i mi ćemo morati da ostanemo u telu Viṣṇua milionima, trilionima godina. A onda ćemo ponovo morati da izađemo. Zato se to zove anādi karama-phale. Anādi znači "pre stvaranja." To se dešava. A kako bi podučio zaluđena živa bića, Kṛṣṇa je lično došao. Kṛṣṇa jedva čeka da nas vrati kući, nazad Bogu. Zato što smo mi delovi i čestice Kṛṣṇe. Recimo da vaš sin tumara ulicama, zar ne biste bili zabrinuti, "Oh, može se desiti nešto i jadan dečko će biti ubijen." Zato idete da ga nađete. I Kṛṣṇa se nalazi u sličnoj poziciji. Mi u ovom materijalnom svetu samo patimo život za životom. Duḥkhālayam aśāśvatam (BG 8.15). Ovo mesto je užasno. Ali zbog iluzije māyā-e mi smatramo ove bedne uslove života srećom. To se zove māyā. Ali to je... Ne postoji sreća u ovom materijalnom svetu. Sve je mizerno (bedno). Što pre shvatimo da je sve bedno (odvratno) u ovom materijalnom svetu i što se pre spremimo da napustimo ovaj materijalni svet i vratimo se kući, nazad..., to je naš smisao. Inače, štagod da radimo, bićemo jednostavno poraženi. Zato što promašujemo cilj. Na te viduḥ svārtha-gatiṁ hi viṣṇum (SB 7.5.31). Durāśayā. Mi se nadamo uprkos svemu - što nikad neće biti ispunjeno - pokušavamo da prilagodimo stvari ovde kako bi bili srećni bez svesnosti Boga. To nikada neće biti... Na te viduḥ svārtha-gatiṁ hi viṣṇuṁ durāśayā. Durāśayā znači "nada koja nikda neće biti ispunjena."